MASKA VINČANJE U LJUTOVU / MIRGEŠU
Sad već po tradiciji svake godine na pokladni utorak u naselju nedaleko od Subotice mištani ovog sela organizuju po starom adetu šaljiv prikaz svatova kako bi na taj način po kadgodašnjem virovanju uspili otirati zimu kako bi je zaminilo proliće.
NA VODENI PONEDILJAK
NA VODENI PONEDILJAK
Običaj - raširen i u srednjoj i istočnoj Europi - u kojem momci ili muškarci polijevaju djevojke ili žene na Uskrsni ponedjeljak, znao je za neke od tih djevojaka biti i smrtonosan, zbog prehlade koja je mogla uslijediti. No, vremena su se promijenila, pa u Subotici i okolnim mjestima polivači bačkih Hrvata Bunjevaca, umjesto hladnom vodom iz kabla, cure "polijevaju" mirisnom vodicom u spreju. I kuće djevojaka moraju toga dana biti uređene i spremne - s cvijećem kojim će djevojka zakititi svoje polivače i s pisanicama kojima će ih darovati. Unatoč tome što je komuniciranje momaka i djevojaka danas puno lakše i učestalije nego prije, pa im ovakvi običaji u tu svrhu više i nisu neophodni, mnogim će djevojkama i sada biti drago ako su imale puno polivača. Doduše, bit će i onih koje bi se tog dana najradije sklonile negdje drugdje. Redatelj: Branko Ištvančić Producent: Mate Letica Urednik: Aleksej Pavlovsky Izvor Hrvtska Radio Televizija
Božićni običaji primorski i lički Bunjevaca
Božićni običaji primorski i lički Bunjevaca
Blagdanom Svete Lucije (13. 12.), započinje razdoblje priprema za Božić. Na taj dan ljudi su u posudice sijali pšenicu koja bi niknula i narasla do Božića. Ovaj običaj vrlo je raširen i u današnje vrijeme, jednako je popularan u gradskim i seoskim sredinama.
Već izrasla, zelena pšenica stavljala se na badnji stol oko božićnog kruha, a kasnije pod bor, i tu je stajala do Sveta tri kralja kada se iznosila iz kuće, ali se nije bacala već su
ju davali blagu, miješali u sjeme koje će se na proljeće sijati ili je stavili na gumno.
To se tumači tako da se blagoslov ne smije bacati "i čak ni…mrve kruha, od jaja ljuske…to se nije dalo da se
istresa u smeće nego se stavljalo u papir i bacalo u vatru".
U razdoblju od Svete Lucije do Božića u svim mjestima na rašireno je vjerovanje o određivanju vremenskih prilika za
pojedine mjesece u godini na temelju vremena tijekom tog dvanaestodnevnog razdoblja.
Djevojke su na trinaest papirića, koje su držale u posudi ili ispod jastuka, pisale muška imena i onda su u razdoblju od
Svete Lucije do Božića svaki dan eliminirale jedan papirić i, ne pogledavši što piše na njemu, bacale ga u peć. Naime, vjerovale su da će se udati za dečka čije će ime pisati na papiriću koji ostane zadnji
Badnjak
Jedan od važnijih dana ovoga razdoblja je Badnjak. Ovaj dan obilježen je pripremama za Božić, između ostalog, i pripremom hrane za predstojeće blagdansko razdoblje, pečenjem božićnog kruha, pospremanjem kuće, odabirom i odlaskom po panj badnjak i drugim sličnim poslovima.
Za panj badnjak biralo se bukovo ili jasenovo drvo dugačko jedan do dva metra i debelo deset do petnaest centimetara. Kada se badnjak donese,
nasloni ga se pokraj ulaznih vrata kuće, a kasnije se stavlja na ognjište. Panj badnjak tako gori cijeli dan, do iza polnoćke, sve dok ne pregori. Kada je badnjak pregorio, gazda kuće ili neki drugi član obitelji zalijevao ga je vinom i govorio "ja tebe napajam vinom, ti meni Gospodina Boga mirom". Komad drveta koji nije do kraja izgorio spremao se na tavan, tu je bio do proljeća kada se prilikom oranja zaorao u prvu brazdu. Najčešće objašnjenje, takvoga zaoravanja u prvu brazdu je zaštita usjeva od tuče, krupe, odnosno osiguravanje boljeg uroda u tekućoj godini. Početkom dvadesetog stoljeća pojava
panja badnjaka zabilježena je na područjima na kojima je još postojalo otvoreno ognjište. Badnjak se postupno prestajao unositi s nestankom ognjišta
Prije badnje večere u kuću se unosila slama. Najčešće ju je unosio gazda kuće i stavljao ju pod stol. Unošenje slame u kuću na Božić se povezuje s kršćanstvom, odnosno sa slamom na kojoj je rođen Isus. U većini mjesta ljudi su slamu posipali po stolu u oblik križa, a preko toga su stavljali stolnjak.
porođenje Isusovo, Sveti Stjepan, Sveti Ivan i tako, sve one blagdane u tome nabraja". U slamu koja se stavljala ispod stola bacalo se lješnjake i orahe, a djeca su se u njoj igrala. Poznata je bila dječja igru dešparanje u kojoj djeca traže lješnjake i orahe po slami, a zatim pitaju jedni druge "Ćeš par ili dešpar?". Ako jedno dijete pogodi ima li drugo dijete paran ili neparan broj pronađenih plodova u ruci, dobiva ih, a ako ne pogodi daje plodove koje sam ima u ruci.
Slama se iz kuće iznosi na Ivanje ili na Stipanje, a u nekim selima božićna slama iz kuće se iznosila na Sveta tri kralja
Tijekom Badnjaka, osim obavljanja već opisanih postupaka, ljudi su pripremali stol i hranu za badnju večeru, koja je "prvi ključni trenutak božićnog obiteljskog okupljanja" ali i za ostale blagdanske dane. Ispod stola je bila prostrta slama, ali se ona posipala i po stolu.
Na sredinu stola postavljao se božićni kruh koji ljudi nisu jeli na Badnjak, nego tek na Božić ili Stipanje. Pokraj njega, stavljali su jednu ili tri svijeće u čašu napunjenu pšenicom, žitom ili ječmom na koju su stavljali nekoliko režnjića ili čitavu glavicu bijeloga luka. Tko je imao jabuku stavio ju je na stol pokraj kruha.
Na polnoćku su ljudi odlazili oko deset sati navečer u crkvu gdje se plesalo i pjevalo prije i poslije mise. Do povratka s polnoćke, cijeli dan tijekom Badnjaka, se postilo. Hrana koju su pripravljali za badnju večer najčešće su bili grah i krumpir na salatu, kuhana jaja, te falši (lažni) bakalar od
kuhanog krumpira, a imućniji su kupili i pripremili bakalar.
Na slici crkva Snježne gospe u Krivom putu
Na Badnjak se pripremala i hrana za Božić, odnosno hrana koja se jela nakon povratka s polnoćke, kada je prestajao post. Nakon povratka s polnoćke uglavnom se jede ćeladija, hladetina.
Kao tipična jela koja su se pripremala za Božić bili su kiselo zelje i meso, a tko je bio imućniji pravio
je sarmu, zatim juhu, kuhanu ili pečenu kokoš, odojak, pečeno meso, krvavice.
Pekli su kolače od jabuke, sira, pekmeza, orahnjače, ali najviše suhe kekse koje su oblikovali izrezujući kružne oblike iz tijesta pomoću čaše. Na Badnjak su pekli i božićni kruh koji su stavljali na stol, ali se nije mogao jesti do iza Božića. Obilje u hrani na Badnjak i Božić bilo je izuzetak što se može zaključiti i iz pojedinih kazivanja prema kojima se iščekivao povratak s polnoćke da se, nakon molitve, može početi jesti, mrsiti.
Božić
Na dan Božića bitna sastavnica je zajedničko blagovanje, kada se neposredno prije gozbe pali svijeća i moli. Te postupke obično vrši najstariji član obitelji, domaćin kuće. Nakon ručka ista ta osoba gasila je svijeću komadom kruha, prethodno namočenim u vino, ili kapanjem vina iz žlice, a u ponekim mjestima svijeću su gasila djeca. Raširena su vjerovanja vezana uz dim svijeće. Naime kada se svijeća ugasila vinom, pratilo se prema kome će dim krenuti, te se vjerovalo da će ta osoba prva umrijeti.
Na Božić se odlazilo po kućama čestitati. Poželjno je bilo da prva osoba koja u nekoj kući čestita Božić bude muško. Najčešće je to bilo dijete. U tom slučaju ljudi su vjerovali da će godina biti rodnija. Pri ulasku čestitar je rekao "… hvaljen Isus i Marija, sretan vam Božić…rodila pšenica bjelica, u kućici muška dječica". Kada je čestitar, za kojega nisu koristili poseban naziv, došao i zaželio sretan Božić ukućani su ga počastili pićem, kolačima i svime što imaju pripremljeno za
blagdane.
Prvi i drugi dan iza Božića dani su Svetog Stjepana, Stipanje i Svetog Ivana, Ivanje, a obilježeni su spremanjem kuće, odnosno iznošenjem slame, pšenice, bršljana te mrvica božićnog kruha.
Na blagdan Nevine dječice, Mladence, treći dan iza Božića, jedna osoba iz kuće, najčešće mama ili baka, a mogao je to biti i čovjek iz sela, obilazi kuće i šibom od liske, bukovine ili drina tuče djecu i
mladež, osobito mlade snaše. Ukućani su tu osobu častili pićem i jelom.
Šibanje na Mladence se tumačilo i opravdavalo boljim rastom djece.
Izvor teksta A. Vlatković: Godišnji običaji primorskih Bunjevaca
Bunjevačke kraljice i kraljičke pisme
Kraljičke pisme zdravo su stare. Zato nije ni čudo što su stari Bunjevci kadgod ove pisme nazivali starovinjske. Porid ovi pisama ima i oni koje su novije. Nji je lako pripoznat po temama o kojima pivaju, dok je za nike i jasno naglašeno da su stvarane u novija vrimena. Take su kraljičke o katanama, koje su nastale zbog velikog stradanja Bunjevaca u ratovima tokom XVII vika i kasnije za vrime I svitskog rata. Tu je i jedna malo poznata grupa novi kraljički pisama koje su nastale u današnje vrime tokom osamdeseti i devedeseti godina prošlog vika.
Ovaj običaj, s obzirom na njegovu starost i dužinu izvođenja pritrpio je tušta izmena, prateći tako napridak vrimena u kojem je izvođen obred, koji je kasnije posto običaj.
Običaj je u osnovi isti al se, iz mista u misto, drukčije izvodio, el su se drukčije zvale učesnice, el su se drugačije cure oblačile
Kraljički pisama, koje su pivale kraljice, ima digod oko stotine. One, uglavnom nisu sve zabilužene, a samim tim ni sačuvane od zaborava. Milivoj V. Knežević je u knjigi “Bunjevačke narodne pesme” zabilužio tridest, a kaže da ji je imo šezdest, al zato što nisu sve bile umitnički vridne nije ji ni unosijo u knjigu. Ive Prćić i je takođe skupljo i objavio u knjigi „Bunjevačke narodne pisme” (1939). U njoj ima 108 zabiluženi pisama. Bela Gabrić i Ante Pokornik objavili su zdravo iscrpnu knjigu „Bunjevačke kraljičke pisme” (1996), u njoj je zabiluženo 137 stariji pisama i 30 oni koje su nastale devedeseti godina prošlog vika, kad je ovaj običaj opet obnovljen.…
Kraljice iz 1919. godine
Kraljičke pisme su svoj naziv dobile po kraljicama (grupa curica - najčešće oko deset god. obučene njevačku nošnju sa kraljičkim kapama - krunama od cvića na glavi) u ophodu il klanjajući se pivaju kraljičke pisme po izvornom bunjevačkom narodnom običaju koji pada na Duhove - Dove, najviše pivaju o mladima, divojkama i momcima, vojniku, sirotici i dr.
Kraljičke pisme su spivane u šestercu s nestalnom cezurom i ponavlja se pripiv „Ljeljo“ (slavenska Boginja prolića) i potiču iz paganski vrimena one su lirske, prave “starovinske pisme“.
Prema sadržaju kraljičke pisme su ljubavne, familijarne i prigodne u njima se pripliću radost, tuga, ljubav, šaljiva raspoloženja i dr. Kraljičke pisme se rado slušaju jel u njima slušalac mož pronać dio sebe i dio svog vlastitog života. Ovaj prastari običaj se još izvodi u Subotici i Tavankutu.
Kraljice se izvode na Duhove – Dove i njima se obilužava kraj uskršnji praznika. To je pomičan svetac, tako da nema svoj stalni datum održavanja. Novi zavit kaže da je to blagdan kad je Krist svojim učenicima podario Duh Sveti i dao njim moć govora na više jezika. A oni su ovaj dar, na dan rođendana Crkve, razumili ko svoj misionarski zadatak da idu propovidat radosnu vist po cilom svitu.
Običaj je da se na Dove rano ujtru okite pendžeri i kapije na kući, a na salašima još i volarice, kokošinjci, obori i čardaci. To je bio poso mladog svita iz kuće.
Dan prije Dova, poslipodne, one bi se sastajale u kraljičinoj kući, di bi se dogovarile otkaleg će krenit obalazit selo (el varoš), koje će se pisme pivat i da podile koja će šta bit. Nisu se one na taj dan sastale prvi put, još od kraja Uskrsa nalazile su se i uvižbavale pivanje kako ne bi grišile prid svitom. U učenju pisama pomagala njim je uvik jedna starija žena koja je i sama ko cura išla u kraljice.
.
Običaj je u osnovi isti al se, iz mista u misto, drukčije izvodio, el su se drukčije zvale učesnice, el su se drugačije cure oblačile
Kraljički pisama, koje su pivale kraljice, ima digod oko stotine. One, uglavnom nisu sve zabilužene, a samim tim ni sačuvane od zaborava. Milivoj V. Knežević je u knjigi “Bunjevačke narodne pesme” zabilužio tridest, a kaže da ji je imo šezdest, al zato što nisu sve bile umitnički vridne nije ji ni unosijo u knjigu. Ive Prćić i je takođe skupljo i objavio u knjigi „Bunjevačke narodne pisme” (1939). U njoj ima 108 zabiluženi pisama. Bela Gabrić i Ante Pokornik objavili su zdravo iscrpnu knjigu „Bunjevačke kraljičke pisme” (1996), u njoj je zabiluženo 137 stariji pisama i 30 oni koje su nastale devedeseti godina prošlog vika, kad je ovaj običaj opet obnovljen.…
Prema sadržaju kraljičke pisme su ljubavne, familijarne i prigodne u njima se pripliću radost, tuga, ljubav, šaljiva raspoloženja i dr. Kraljičke pisme se rado slušaju jel u njima slušalac mož pronać dio sebe i dio svog vlastitog života. Ovaj prastari običaj se još izvodi u Subotici i Tavankutu.
Kraljice se izvode na Duhove – Dove i njima se obilužava kraj uskršnji praznika. To je pomičan svetac, tako da nema svoj stalni datum održavanja. Novi zavit kaže da je to blagdan kad je Krist svojim učenicima podario Duh Sveti i dao njim moć govora na više jezika. A oni su ovaj dar, na dan rođendana Crkve, razumili ko svoj misionarski zadatak da idu propovidat radosnu vist po cilom svitu.
Običaj je da se na Dove rano ujtru okite pendžeri i kapije na kući, a na salašima još i volarice, kokošinjci, obori i čardaci. To je bio poso mladog svita iz kuće.
Dan prije Dova, poslipodne, one bi se sastajale u kraljičinoj kući, di bi se dogovarile otkaleg će krenit obalazit selo (el varoš), koje će se pisme pivat i da podile koja će šta bit. Nisu se one na taj dan sastale prvi put, još od kraja Uskrsa nalazile su se i uvižbavale pivanje kako ne bi grišile prid svitom. U učenju pisama pomagala njim je uvik jedna starija žena koja je i sama ko cura išla u kraljice.
.
U kraljice su išle mlade cure, najčešće od 10 do 15 godina, posli ovi godina one su se povlačile i to pripuštale mlađima. Išle su u grupi od 8 cura. Bile su obučene u bilu šlingovanu bluzu i suknju. Išle su bose, a u novije vrime u bilim čorapama i crnim lagovanim cipalama. Na glavi su imale vince – krune od cvića ukrašene perlicama, pantljikama i ogledalcetom, priko kojeg je bio metnut đerdan. Kose su uplitale u pletenice, noć prije kraljica, a sutradan ujtro su ih rasplitale i tako išle. Obalazile su gušće naseljena mista, sela, varoš el ušorene salaše, dok one raštrkane nisu. Razlog je cigurno velika udaljenost, a i to što su u ona ranija vrimena divojke išle bose.
Dok su išle i pivale su, a na pripev Ljeljo bi zastale, odigle se petama od zemlje i naklonile se. Sto izgleda ko da stalno pocupkuju, dok su njim đerdani lupkali o ogledalca.
Mi selu iđemo
Mi selu iđemo
Mi selu iđemo, ljeljo
Selo od nas biži
Selo od nas biži, ljeljo
Mi mu ne iđemo
Mi mu ne iđemo, ljeljo
Da ga porobima
Da ga porobimo, ljeljo
Već mu mi iđemo
Već mu mi iđemo, ljeljo
Da ga veselimo
Da ga veselimo, ljeljo.
Župniku
Gospodin plebanoš, ljeljo
Usto pa se šeta, ljeljo
Iz bašče u bašču, ljeljo
Kud gospodin hodi, ljeljo
Za njim cviće rodi, ljeljo
Svako jake fele, ljeljo
Modre i zelene, ljeljo
Žute i crvene, ljeljo
Ruža se razvila, ljeljo
U kalež savila, ljeljo
Na oltar nošena, ljeljo
Misa govorena, ljeljo
Gospodin plebanoš, ljeljo
Usto pa se šeta, ljeljo
Iz bašče u bašču, ljeljo
Kud gospodin hodi, ljeljo
Za njim cviće rodi, ljeljo
Svako jake fele, ljeljo
Modre i zelene, ljeljo
Žute i crvene, ljeljo
Ruža se razvila, ljeljo
U kalež savila, ljeljo
Na oltar nošena, ljeljo
Misa govorena, ljeljo
Od dvora do dvora
Od dvora do dvora, ljeljo
Do careva stola, ljeljo
Di car vino pije, ljeljo
Car caricu budi, ljeljo
U oke je ljubi, ljeljo
Ustaj car – carice, ljeljo
Čuju se kraljice, ljeljo
Otvaraj sanduke, ljeljo
Pa vadi jabuke, ljeljo
Pa daruj kraljice, ljeljo
Kralja i kraljicu, ljeljo
Bana i banicu, ljeljo
Sva četri pivača, ljeljo
i dva rastavljača, ljeljo
I sve kolo redom, ljeljo
Kolo naokolo, ljeljo.
Od dvora do dvora, ljeljo
Do careva stola, ljeljo
Di car vino pije, ljeljo
Car caricu budi, ljeljo
U oke je ljubi, ljeljo
Ustaj car – carice, ljeljo
Čuju se kraljice, ljeljo
Otvaraj sanduke, ljeljo
Pa vadi jabuke, ljeljo
Pa daruj kraljice, ljeljo
Kralja i kraljicu, ljeljo
Bana i banicu, ljeljo
Sva četri pivača, ljeljo
i dva rastavljača, ljeljo
I sve kolo redom, ljeljo
Kolo naokolo, ljeljo.
Procvatala zova
Procvatala zova, ljeljo
Na prvi dan dova, ljeljo
Nakitili grane, ljeljo
Prije zore rane,ljeljo
Lipim bilim cvitom,ljeljo
I budi mirisom, ljeljo
Bunjevačku nanu, ljeljo
Ustaj ustaj nane, ljeljo
Lomi moje grane, ljeljo
Kiti svoje dvore, ljeljo
Striju i prozore, ljeljo
Da negine nane, ljeljo
Običaj nam stari, ljeljo
Budi momke nane, ljeljo
Momke i divojke, ljeljo
Da umiju lice, ljeljo
Da vide kraljice, ljeljo.
U pismama se tuguje i nariče, pa čak i proklinje....
„Zaspala je Kata
Gori, na čardaku.
Kraj nje sidi majka,
Bile dvore slaže:
Spavaj, spavaj, Kato,
Moje dite drago!
Kome te je, Kato,
Obećao babo -
Obeć ‘o te, Kato,
Stipićevom Josi!
Al’ besidi Kata:
Kad vidite nane,
Josine svatove,
Iznes ‘te me, nane,
Prid dvor na sunašce,
Pokrijte me, nane,
Bilim burundžukom,
Podviknite, nane,
Tanko glasovito,
Vrlo žalovito:
Umrla mi Kata!
Kad je doš ‘o Joso
S njegovi svatovi,
Ali ide Joso
U zelenu goru.
Pa privrće Joso
Drvlje i kamenje
Pa on traži, nane,
Zmiju šarovitu,
Al’prokleta, nane,
Ta junačka ruka -
Mal se nisam, nane,
Na nju nasmijala!”
Kraj nje sidi majka,
Bile dvore slaže:
Spavaj, spavaj, Kato,
Moje dite drago!
Kome te je, Kato,
Obećao babo -
Obeć ‘o te, Kato,
Stipićevom Josi!
Al’ besidi Kata:
Kad vidite nane,
Josine svatove,
Iznes ‘te me, nane,
Prid dvor na sunašce,
Pokrijte me, nane,
Bilim burundžukom,
Podviknite, nane,
Tanko glasovito,
Vrlo žalovito:
Umrla mi Kata!
Kad je doš ‘o Joso
S njegovi svatovi,
Ali ide Joso
U zelenu goru.
Drvlje i kamenje
Pa on traži, nane,
Zmiju šarovitu,
Al’prokleta, nane,
Ta junačka ruka -
Mal se nisam, nane,
Na nju nasmijala!”
Tavankutske kraljice
Grbovi bunjevački plemića
Grbovi bunjevački plemića
Latinovic-Boršodski.
Plemicki list i grbovnica (ugarska) dati su u Becu 23. septembra 1719. Stefanu Latinovicu i sinu mu Danilu. Pridevak „Boršodski” („de Borsod”) dati u Becu 30. oktobra 1747. Petru Latinovicu i rodbini. Pridivak „i Kacmarski” („et de Katymár”) dat je u Becu 12. juna 1801. Janku i Josipu Latinovicu Boršodskom.Darovnica na Boršod potvrdena je 10. februara 1726.
Plemicki list i grbovnica (ugarska) dati su u Becu 23. septembra 1719. Stefanu Latinovicu i sinu mu Danilu. Pridevak „Boršodski” („de Borsod”) dati u Becu 30. oktobra 1747. Petru Latinovicu i rodbini. Pridivak „i Kacmarski” („et de Katymár”) dat je u Becu 12. juna 1801. Janku i Josipu Latinovicu Boršodskom.Darovnica na Boršod potvrdena je 10. februara 1726.
Lučic.
Plemicka porodica iz Kuca u Turopolju.
U Backoj županiji iskazo je 1778. svoje plemstvo Andrija Lučic a u Subotici Janko Lučic svidodžbom Turopoljske županije.
Plemicka porodica iz Kuca u Turopolju.
U Backoj županiji iskazo je 1778. svoje plemstvo Andrija Lučic a u Subotici Janko Lučic svidodžbom Turopoljske županije.
Lovrencic-Mikulcic.
U Sremskoj županiji iskazo je plemstvo 10. februara 1783. Lovro Lovrencic-Mikulcic, veliki sudac Sremske županije. U Tamiškoj županiji upisano je 1798. plemstvo Ignacija Lovrencica po svidodžbi Backe županije.
U Sremskoj županiji iskazo je plemstvo 10. februara 1783. Lovro Lovrencic-Mikulcic, veliki sudac Sremske županije. U Tamiškoj županiji upisano je 1798. plemstvo Ignacija Lovrencica po svidodžbi Backe županije.
Plemicki list i grbovnica, dati su u Becu 1. marta 1688. Ivi Mandicu. Plemicki
list i grbovnica (ugarska) ponovno su dati 29. oktobra 1720. Matiji Mandicu
somborskom gradaninu. Ova povelja proglašena je 3. oktobra 1720. u Baji. Darovnica na imanja u Mileticu data je 1803.
Plemstvo je potvrdeno u Becu 12. jula 1801. za porodicu Mandic iz Backe županije.
Ogranci ove porodice živili su u Mileticu, Almašu, Baji, Cavolju i Kacmaru.
Iz ove porodice bio je i Antun Mandic, zagrebacki kanonik a od 1805. biskup bosansko- sremski i primas Bosne.
Mandic zvan Manic i Balaš.
Plemicki list i grbovnica dati su u Becu 1. juna 1690. Blažu (po kojem je posli jedna grana nazvana Balaš) Manicu i sinovima mu Đuri i Marku. Plemstvo je potvrdeno u Becu 28. decembra 1843. Antunu Balašu, zapravo Mandicu. Plemicka porodica Manic živila je sridinom prošlog vika u Subotici.
Martinkovic.
Plemicki list i grbovnica dati su u Becu 17. maja 1640. Duri Martinkovicu
i sinu mu Janku. U Backoj županiji proglašeno je 1778. plemstvo Franje Martinkovica po svidodžbi Požunske županije.
Mikovic.
Plemicki list i grbovnica dati su Laksenburgu 31. maja 1699. Avramu i
Adamu Mikovicu, Avramovoj ženi Mariji, i dici Stanislavu i Dordu, Adamovoj ženi Pavli, i sinovima Vidu i Vuku. Plemstvo je proglašeno u Backoj županiji 18. novembra 1699. U Sremskoj županiji proglašeno je 10. jula 1770.
i ponovno 1772. plemstvo Ivana i rodaka mu, a u Backoj županiji svi ovi 1770.
Plemicki list i grbovnica dati su u Becu 17. maja 1640. Duri Martinkovicu
i sinu mu Janku. U Backoj županiji proglašeno je 1778. plemstvo Franje Martinkovica po svidodžbi Požunske županije.
Mikovic.
Plemicki list i grbovnica dati su Laksenburgu 31. maja 1699. Avramu i
Adamu Mikovicu, Avramovoj ženi Mariji, i dici Stanislavu i Dordu, Adamovoj ženi Pavli, i sinovima Vidu i Vuku. Plemstvo je proglašeno u Backoj županiji 18. novembra 1699. U Sremskoj županiji proglašeno je 10. jula 1770.
i ponovno 1772. plemstvo Ivana i rodaka mu, a u Backoj županiji svi ovi 1770.
Plemicki list i grbovnica (ugarska) dati su u Becu 1. marta 1751. Neši
Milinovicu, zastavniku Šajkaškog bataljona u Senti, ženi mu Milanki Adamov, i dici njim Jovanu, Teodoru i Jeleni. Plemstvo je proglašeno u Backoj županiji 1752. a potvrdeno 1758. i 1775. Ova je porodica izumrla.
Bošnjak – Plemstvo je dobio Josip Bošnjak iz Sombora, 1770. godine
VIDAKOVIĆ – Đuro Vidaković dobio je plemićki list i grbovnicu 01.06.1690. godine. Brojni su ogranci ove bunjevačke porodice, a svaki ogranak ima svoj nadimak: Vidaković-Božan, Vidaković-Dokman, Vidaković-Durmiš, Vidaković-Hadnađ, Vidaković-Klinčar, Vidaković-Ljubin, Vidaković-Mukić, Vidaković-Stanić
VOJNIĆ – (Za prepis diplome od 04.10.1289. godine, o dodeli privilegija Poljičkim plemićima, pa i Vojniću iz Rogoznice, tvrdi se da je falsifikat). U Požunu su 28.10.1741. godine dobili plemićku povelju i ugarsku grbovnicu braća Ivan i Stipan Vojnić, žena Stipanova Anđela pl.Vidaković. Stipan Vojnić de Bajša 04.01.1899. stekao je baronat. Ima više ogranaka ove porodice: Vojnić-Hajduk, Vojnić-Purčar, Vojnić-Rogić, Vojnić-Tunić, Vojnić-Mijatov, Vojnić-Kortmiš, Vojnić-Zelić, Vojnić-Đanin.
GRAŠKALOVIĆ – Ova je porodica bila među najmoćnijima, a dobila je najviše plemstvo – kneževstvo (herceg) Svetog Rimskog Carstva. Donacijsko plemstvo su dobili 1694. godine, Ugarski baronat 26.05.1732. godine u Laksenburgu; ugarsko grofovstvo dobili su u Beču: Antun Grašalković de Đarah (de Gyarah) i deca njegova Antun, Franciška, Klara, Marijana i Terezija (05.04.1743. god.). Godine 1784. dobio je isti Antun kneževstvo austrijskih naslednih zemalja i Svetog Rimskog Carstva (nemačkog). Moćna i najbogatija porodica u Podunavlju potpuno je izumrla. Zanimljivo je da je Antun Grašalković dobio plemstvo i baronstvo, sin mu Antun postao grof, a sin njegov Antun – knez.
MARKOVIĆ – Somborski kapetan Damjan Marković, žena mu Petronela Vukelić, dobili su plemstvo s poveljom i grbovnicom izdatom 29.05.1690. godine u Laksenburgu.
Šokadija u Bačkoj
Oj Šokice plavooka,
Jelenskoga hitrog skoka!
Ko te vidi, mora da te ljubi,
Ko te čuje, mora da poludi,
Tko j' virniji neg ti svome rodu,
Tko svistnije odbijat zna modu?
Vištom rukom pređeš, tkaš i šiješ,
Svojom rukom sebe zaodiješ:
Pak si lipša od čarobnih vila!
Čudna sele! zato si mi mila!
Mednim usnam čuvaš jezik roda,
Tvoj glas čuti, jest srcu milota:
A kad jekne pisma iz tvog grla,
Osramotiš i divnog slavuja.
Tko teb' vidi, vidi ti pramajku,
Tisuć lita s' tebe čita bajku,
Ti si čuvar narodnog nam blaga;
Pisme, nošnje, čudnih običaja!
Stasom, grudma prava si kraljica,
Licem, kosom rajska lipotica!
Još većma te nježna čednost kiti
I stid ženski, ti biser nakiti.
Miraz mnogi ako baš i nemaš,
Ipak sriču mužu svome spremaš:
Tvoja virnost, to je pravo blago,
I radinost to je srcu drago!
A kad mehkom rukom grliš muža,
Kad ti usna vruč celov mu pruža:
Muka, umor i beda nestane,
Jer mu rajska milina tad svane.
Divim ti se zato čudna seko,
U srcu ti čuvam sliku mehko,
Svetac svetim, kad pomislim na te,
Oj Šokice: uviek takve ostajte!
Jelenskoga hitrog skoka!
Ko te vidi, mora da te ljubi,
Ko te čuje, mora da poludi,
Tko j' virniji neg ti svome rodu,
Tko svistnije odbijat zna modu?
Vištom rukom pređeš, tkaš i šiješ,
Svojom rukom sebe zaodiješ:
Pak si lipša od čarobnih vila!
Čudna sele! zato si mi mila!
Mednim usnam čuvaš jezik roda,
Tvoj glas čuti, jest srcu milota:
A kad jekne pisma iz tvog grla,
Osramotiš i divnog slavuja.
Tko teb' vidi, vidi ti pramajku,
Tisuć lita s' tebe čita bajku,
Ti si čuvar narodnog nam blaga;
Pisme, nošnje, čudnih običaja!
Stasom, grudma prava si kraljica,
Licem, kosom rajska lipotica!
Još većma te nježna čednost kiti
I stid ženski, ti biser nakiti.
Miraz mnogi ako baš i nemaš,
Ipak sriču mužu svome spremaš:
Tvoja virnost, to je pravo blago,
I radinost to je srcu drago!
A kad mehkom rukom grliš muža,
Kad ti usna vruč celov mu pruža:
Muka, umor i beda nestane,
Jer mu rajska milina tad svane.
Divim ti se zato čudna seko,
U srcu ti čuvam sliku mehko,
Svetac svetim, kad pomislim na te,
Oj Šokice: uviek takve ostajte!
NAŠA ZEMLJA NIJE NAPRODAJ
Evropejci i šeici na vojvođanskim oranicama !
Od jeseni će državljani Evropske unije imati mogućnost kupovati zemlju u Srbiji pod istim uslovima ko i naši državljani.
To znači, ako se do 1. 11. 2017. godine ne promine već potpisana pravila,
što je malo moguće, Srbija će postati prva država na Starom kontinentu koja
taku mogućnost dozvoljava i prija neg što će postat članica EU-a. Za razliku od zapadni republika bivše Jugoslavije i istočnoevropski zemalja, koje su ugovorile drugčije uslove za prodaju državne zemlje strancima, Srbija se na to obavezala nezavisno od sticanja statusa punopravnog člana EU-a.
Zbog svega tog očekiva se veliki porast cina obradivog zemljišta koje domaći građani neće moći platiti. Astronomskom rastu najviše će doprinet špekulativne tražnje tajkuna, koji su svesni golemi razlika u cini obradive površine u EU i zemljama centralne i istočne Evrope i čiji ni najmanja namira nije bavljenje zemljoradnjom, već dobit od priprodaje oranica strancima, čim to zakonski okvir dozvoli.
Zato bi tribalo sagledeti mogućnost uvođenja moratorijuma, odnosno zabrane
prodaje oranica strancima, prja svi Nemcima i Arapima, koji su, zafaljujući
bivšoj i sadašnjoj vlasti, ne samo kaparisali, već loveći u mutnom postali vlasnici popularnog biznisa med šeicima, koji znači propast za naše zemljoradnike
a najviše za mala gazdinstva.
Zemlja se ne prodaje. Moramo je zadržat i moramo sačuvati svoju zemlju. Ona mora biti zemlja oni koji je obrađivaju. Imamo još malo vrimena, manje od po godine, da se dozovemo pameti i to uradimo. Jel triba podsećat da su naše oranice u Vojvodini ranile vikovima milijun i više vojvođanske čeljadi a zadnje vrime i velik dio Srbije.
Gledajući na dosadašnje stanje i dešavanja kod nas ko da važi zakon Divljeg zapada, po kome se obradivo zemljište otima na kadgodašnji kaubojski način " Ko na komad zemlje prvi zabode zastavicu".
Novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu otvara velika vrata raznim malverzacijama sa vojvođanskim oranicama. Podzakonska akta još nisu doneta, a od javnosti sakrivaju "ko zmija noge" informacije ko to priprema.
Zakon mora biti jednak za sve !
KORIZMA KOD BUNJEVACA
Sveta korizma
– počima se čistom sridom kad sv. crkva pepela i opominje nas „da smo pra i u pra se imamo pritvorit, zato da se osobito zauzmemo za umrlu dušu svoju, za koju je Isus krist život svoj žrtvovo.
Vrime korizme je vrime od 40 dana kad se svi krišćani pripremaje za duovno pročišćenje i otkupljenje kroz veliku post, u znak sićanja na Isusove muke u pustinji. Korizma traje od Čiste sride – pepelnice do Velikog četvrtka prid Uskrs, odnosno poslidnje Isusove večere
Korizma traja sedam nedilja koje nazivamo čista, pričista, brezimena, sredoposna, gluva, cvitna i velika..
U bunjevačkim kućama na Čistu sridu se pamti običaj da su žene domaćice iskuvavale u lušiji, masnoj sodi šikarile sve sude, tako da ni slučajno na njima ne ostane nikake masnoće
Sve mora bit posno, pa i sami sudi, koji su se kadkad i u pepelu prali.
Čista srida je stroga post, ujtru se pekla lepanja i krumpir u kori, crnog luka i kaki pekmez.
Za užnu soparna čorba s paradičkom i s čipani valjuškama, i napuca se fajin kokica da bude cio dan. Na Čistu sridu pepelnicu se išlo u crkvu na pepeljanje da se sitimo da smo pra
i da ćemo se u pra vratit.
Crkveni običaji i vira na Čistu sridu nalažu da se iđe na pepeljanje u Crkvu i Put Križa na Kalvariju.
Mladi su se i u korizmeno vrime sastajali i družili, obično su se sastajali kod cura.Domaćini bi napucali pun vajling kokica a kadkad se sadilo fajin čikland kuruza za kokice. Mladi su se sigrali kojekake sigre, diljka, okreni se buvo, lek, šah, šicke i drugo, pa tako u šali i nuz kokice prođe vrime, a do ponoći su se vraćali kući.
Dogovarali su se kod koje će cure bit kokice, pa su tamo uvik dolazili i momci.
Nediljom posli podne, kad je lipo vrime, mladi su se nalazili, pa su pravili loptaniju, tako su
zvali ta okupljanja, a sigrali su se kojikaki sigranija... berberečke, šuturle, pavla pauna,
ježanje, draganje i vije. Tako su se sigrali i cure i momci do pridveče, a onda su se dogovorili di će se uveče pucat kokice.
Dogovarali su se kod koje će cure bit kokice, pa su tamo uvik dolazili i momci.
Nediljom posli podne, kad je lipo vrime, mladi su se nalazili, pa su pravili loptaniju, tako su
zvali ta okupljanja, a sigrali su se kojikaki sigranija... berberečke, šuturle, pavla pauna,
ježanje, draganje i vije. Tako su se sigrali i cure i momci do pridveče, a onda su se dogovorili di će se uveče pucat kokice.
Nediljom u Korizmi ilo se kokica, kad su se mladi skupljali na divan, sigre, loptanje. Sve je bilo brez posebne vike i larme, niše smilo čak ni zviždit. Kadgod se pazilo da se oblače i tamnije boje ruva sa skromnijim detaljima.
Za oslobađanje grija važno je redovno ić na sv. mise, ispovidat se i pričestit se na Uskrs.
Prid Korizmu se spremaju i uređivaju križovi, kite prolićnim cvićom (jorgovanom, zumbulom, lalama, jacintima). Ne srni se zaboravit očistit i okitit grobovi pridaka.
U korizmene i uskršnje običaje spadaje:
Sv. Joso -19. mart (ožujak
Blagovist – 25. mart
Cvitna nedilja
Velik četvrtak
Velik petak
Velika subata
Uskrs
Vodeni ponediljak
Svi ovi veliki sveci po Gregorijanskom kalendaru, sem Blagovisti, su pokretni sveci, pa često čujemo da stari kažu kako je ove godine Uskrs „dosta rano” el „zdravo kasno
Subotička Kalvarija za naš grad i okolinu predstavlja jedno od svetih mista na kojemu se okuplja veliki broj virnika. Posebno u Velikoj nedilji: na Cvjetnicu, Veliki petak, i na Uskrs rano ujutro. U te dane i zajednički razmatramo križni put na kojem se može vidit velik broj virnika.
Na Kalvariju se iđe cile Korizme, sridom i petkom obično u 3 sata posli podne.
Korizma je vrime posta, molitve i odricanja, zato i mi mislimo na svoju dušu, pa u Korizmi više molimo, postimo i odričemo se kojeg poroka, alkoholnog pića, cigara, kafe i kartanja, a običaj je da što se našporuje podili sirotinji, kakim starijim, bolesnim čeljadima el porodici s više dice. A post nam dobro dođe da se malo pročisti krv i organizam od masnoće i jake rane. U korizmenom postu oduvik se znalo kad se šta mož ist, jedared na dan smi se do sitosti naist, i to posnim ilom, a ujtru i uveče pomalo. Dok se nediljom, ponediljkom, utorkom i četvrtkom obično kuvala kaka suparna čorba (s paradičkom il zeljem), zapržena sa zdravo malo masla, razne vrste nasuva, kolači od dizanog tista (lakumići, pogačice, kiflice, pogače), jaja, mliko, kiselna, sir, skorupača.
Šta se ilo za Korizmu ?
Ponediljkom krumpir čorba i paprikaš i sos od paradičke. Utorkom krumpir na paprikaš i sos od paradičke, Sridom gumboci na čorbu i s pekmezom gumboci. Četvrtkom čorba s paradičkom i krumpir pečen na masti i kaki sos i palačinta. Petkom nasuvo sa sirom i krumpirom i čorba od nasuva. Subotom kuvani kiso kupus el gusta tarana i kake pogačice. Nediljom riba i prazna pogača.
i to je sićanje na kadgodašnje običaje. A sad se posti kad se nema šta ist, ni začeg
kupit, a kad se ima onda se ide i petkom ko svecom
Kadgod su naši Bunjevci na salašima, rasutim po panonskoj ravnici, daleko od crkava, bili prinuđeni sebi pravit misto di bi se Bogu molili. Kadgod su i drevni Sloveni dizali kipove od kamena il drveta svojim bogovima Perunu i Svetovidu. Tako su imućniji Bunjevci na većim putovima podizali križove, posvićivali ji Bogu il kakom drugom svecu. Pod križ išlo se sa svi okolni salaša, da se mole, ispovidaju i poštuju viru u Boga. Do danas su sačuvani ovi križovi, prid kojima se Bunjevci mole.
Stari križovi se čuvaje, poštuju i sićaju nas na staro vrime
Put križa
U korizmeno vrime više se Bogu molimo, postimo i obalazimo put križa u crkvi el kod kuće.
Još u davna vrimena u Jerusalimu su bila označena mista puta kojim je Isus prošo noseć svoj teški križ.
Stara pismena kažu da je posli usrksnuća Blažena divica Marija svaki dan prolazila sotim putom. Kasnije su jeruzalemski franjevci vodili virnike od dvorane di je bila poslidnja večera, od Kajfine kuće, do sudnice na Maslinsku goru, na potok Cedran, na Sion, tako da je do svetog groba bilo 14 postaja...
Prva postaja: Isusa osuđivaje na smrt.
Druga: Isus prima na se križ.
Treća: Isus pada prvi put pod križom.
Četvrta: Isus sustrije svoju svetu majku.
Peta: Šimun Cirenac pomaže Isusu nosit križ
Šesta: Sveta Veronika daje Isusu maramu.
Sedma: Isus pada drugi put pod križom.
Osma: Isus teši jeruzalemske žene.
Deveta: Isus pada treći put pod križom.
Deseta: Isusa svlače s križa.
Jedanajsta: Isusa prikivaje na križ.
Dvanajsta: Isus umire na križu.
Trinajsta: Isusa skidaje s križa.
Četrnajsta postaja: Isusa meću u grob.
Druga: Isus prima na se križ.
Treća: Isus pada prvi put pod križom.
Četvrta: Isus sustrije svoju svetu majku.
Peta: Šimun Cirenac pomaže Isusu nosit križ
Šesta: Sveta Veronika daje Isusu maramu.
Sedma: Isus pada drugi put pod križom.
Osma: Isus teši jeruzalemske žene.
Deveta: Isus pada treći put pod križom.
Deseta: Isusa svlače s križa.
Jedanajsta: Isusa prikivaje na križ.
Dvanajsta: Isus umire na križu.
Trinajsta: Isusa skidaje s križa.
Četrnajsta postaja: Isusa meću u grob.
Naši stari su pratili sunce, misec i zvizde, pa su po tom znali kako nas vrime čeka. I kazali su kako je na 40 mučenika vrime, tako će bit još 40 dana...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)