Šokadija u Bačkoj

Oj Šokice plavooka,
Jelenskoga hitrog skoka!
Ko te vidi, mora da te ljubi,
Ko te čuje, mora da poludi,
Tko j' virniji neg ti svome rodu,
Tko svistnije odbijat zna modu?
Vištom rukom pređeš, tkaš i šiješ,
Svojom rukom sebe zaodiješ:
Pak si lipša od čarobnih vila!
Čudna sele! zato si mi mila!
Mednim usnam čuvaš jezik roda,
Tvoj glas čuti, jest srcu milota:
A kad jekne pisma iz tvog grla,
Osramotiš i divnog slavuja.
Tko teb' vidi, vidi ti pramajku,
Tisuć lita s' tebe čita bajku,
Ti si čuvar narodnog nam blaga;
Pisme, nošnje, čudnih običaja!
Stasom, grudma prava si kraljica,
Licem, kosom rajska lipotica!
Još većma te nježna čednost kiti
I stid ženski, ti biser nakiti.
Miraz mnogi ako baš i nemaš,
Ipak sriču mužu svome spremaš:
Tvoja virnost, to je pravo blago,
I radinost to je srcu drago!
A kad mehkom rukom grliš muža,
Kad ti usna vruč celov mu pruža:
Muka, umor i beda nestane,
Jer mu rajska milina tad svane.
Divim ti se zato čudna seko,
U srcu ti čuvam sliku mehko,
Svetac svetim, kad pomislim na te,
Oj Šokice: uviek takve ostajte!