POZNATI BUNJEVCI


"Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem".

                               Antun Gustav Matoš  
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. – 17. ožujka 1914.)  pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac.

Matoš je rođen u Srijemu, u Tovarniku, u petak trinaestoga. Po porodu babica je rekla Matoševoj majci "Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali - mnogo će i trpjeti". Djed s očeve strane Grgur Matoš (1812.-1899.) bio je iz Kaćmara, kao i obitelj Matoš, koja se onamo doselila tijekom 18. st. iz Turjaka južno od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini. Grgur Matoš bio je učitelj namješten u Plavni kraj Vukovara.

Jesenje Veče

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, žutom rijekom među golim granama. Iza mokrih njiva magle skrivaju kućice i toranj; sunce u ranama mre i motri, kako mrke bivaju vrbe, crneći se crnim vranama. Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu tek se slute ceste, dok ne utonu u daljine slijepe ljudskih nemira. Samo gordi jablan lisjem suhijem šapće o životu mrakom gluhijem kao da je samac usred svemira.


Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom, izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo - sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik, kao i rodbinu u Senti i Bačkoj, posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894., kad se neko 
vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju.


  • Djela

Putopis
  • Oko Lobora

Umro je od karcinoma grla, uslijed pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica. Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem. Cijeli je život bio izrazito domoljuban.

                       

                          🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽🔽

Po čemu se Bunjevci najbolje pripoznaju ?  Svaki, ko nas malo bolje pozna, oma će vam odgovorit...

                           Po pismi, igri, umitnosti...

Nema onog ko na ovim prostorima nije čuo za Zvonka Bogdana i njegove pisme o Bunjevcima i salašima.


Zvonko Bogdan se rodio se 5. 01. 1942. godine u Somboru, u kome njegovi preci žive od najdavniji vrimena jel otkad Bogdani znaju za sebe, tu žive. Otac Stipan (1907-1970) i majka Maca (1919, divojačko prezime Kukuruzar)


Na salašu svoga dide, nakraj Sombora, Zvonko Bogdan je provo vrime do polaska u škulu, najlipši dio ditinjstva. Otac i majka su ga, još ko bebu, dali didi na salaš, da stasa za škulu. Otac Stipan je godinama pivo u somborskom "Bunjevačkom kolu", a kasnije i u horu KUD-a "Miroljub". Majka Maca, salašarska domaćica, bila je, ko i otac, vrlo muzikalna. Zajedno su pivali u horu. U Somboru je završio osnovnu i upiso ekonomsku škulu. Sa 19. godina napušta rodni Sombor, i seli se u Beograd. Tada započinje pivačku karijeru. 

Nikad ne propušta priliku da pokaže svoje bunjevačko poriklo.


- Ja sam uvik tražio obične ljude, koji su živili obično, zdravo, normalno, vezani za zemlju, za vodu, za vazduh, za zvizde, za kišu, za trišnju, za konja, za kera, za - prirodu ! Tako bi o sebi divanio Zvonko.


U svakoj priliki gospodin i džentlemen...Njegov nastup na Velikom prelu u Subotici.




Jedna od najpopularniji njegovi pisama "Ko te ima taj te nema" i druge ko što su ;

Zvonko Bogdan otpivo je i napiso velik broj pisama a 1971. godine je napiso svoju prvu pismu "Ej salaši na severu Bačke" koja će zauvik biti zapamćena ko njegova prva pisma.


U ovom videu pored pisme, slikama smo već pridstavili još jednog poznatog Bunjevca.

              To je subotički amaterski slikar 

                      Ivan Šarčević Šarac.


Ivan Šarčević Šarac, poznati subotički slikar, krajom prošle godine po osmi put se pridstavio svojim radovima na samostalnoj izložbi. Da je izložba rado dočekana potvrdio je veliki broj poštivalaca umitnosti i Šarčevićevog rada.


Gosti su mogli uživati u tridesetak slika saumirujućim tonovima slika i opuštajućom atmosferom ravnice.

"Motivi na slikama su specifični i pripoznatljivi, vidi se moja ravničarska duša. Ima i drugi motiva, ali ravnica priovladava. Ode nema radova sa kolonija, sve je moje vlasništvo, nikoliko slika sam tražio na zajam od sadašnji vlasnika.  Sve ovo je rađeno je kod kuće, među ovih 30 slika ima dosta teški koje se ne mogu uraditi na kolonijama.  Ovo je kruna nikog mog dugogodišnjeg rada"  Kazo je Šarčević o svom dosadašnjm radu.



 Izložbu je svečano otvorio likovni kritičar Mile Tasić koji je istako da je Šarčević u svom radu podigo lestvicu visoko, te da stvara svojevrsnu slikarsku bajku.

„Slikarstvo Ivana Šarčevića nije dramatično, ono je prevashodno toplo i na čudesan način u dosluhu sa Stvoriteljem koji (mada se ne vidi) kao da se nadneo nad oblacima, nad suncem i kao da je svojevrsnim oreolom prekrio sliku okupanu i čisti, sliku spremnu da nas životu nauči.  Na Šarčevićim slikama sve je istinito, a naše zablude slikar ispravlja učeći nas da i mi, kao i on, oko sebe zapažamo lepotu, uočavamo svetlost, družimo se sa toplinom i sačučestvujemo u očiglednoj idiličnosti.  Avantura u koju se slikar svesno upustio pre dve decenije jeste slikanje lepog, što danas čini gotovo incident i likovnom okruženju stvaralaštva ružnog i morbidnog, hladnog i odbojnog, zastrašujućeg i zlom opominjućeg.  Šarčević je svoju misiju, nikako lako, shtavio kao sopstveni usud da život lepotom brani...” 


               Ivan Šarčević oslikava veliko uskršnje jaje

Oslikano jaje završilo je ko  slikarov dar subotičkoj župi Svetog Roke.


 Ivan Šarčević dosad je nasliko bezbroj salaša, pejzaža, poznati objekata Subotice i  okoline..mrtve prirode, radova na caklu i dr.

Evo još par njegovi radova...



Rođen je 1950. godine u Subotici di završava osnovnu škulu i sridnju grafičku, te se zapošljava u grafičkoj struki. Dobar dio života potom radi na drugim poslovima da bi se odlaskom u penziju potpuno posvetio slikarstvu. Dosad je imo osam samostalni i velik broj kolektivni izložbi u zemlji i inostarstvu. Posebno je zabilužena izložbena postavka sa Pavlom Blesićem u četiri grada u Mađarskoj...

Učestvovo je na priko 350 likovni kolonija, domaći i strani...

Osnovna priokupacija Ivana Šarčevića je ravničarski pejzaž i prizor njegovog zavičaja, tako i mrtva priroda rurani motiva...

  Uglavnom slika uljom na platnu i pastelom...


Nosilac je priko pedest slikarski priznanja i diploma među kojima triba istakniti u više puta dobijene nagrade u Njujorku na WOA međunarodnim internet prezentacijama. 
Živi i stvara u Subotici.

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Postovi (Atom)